U JUGOSLAVIJI SE ŽIVJELO BOLJE?! — stvarnost, mitovi i činjenice Povremeno na društvenim mrežama prostruji kratki video-prilog iz kasnih 1980-ih, iz vremena raspadanja jugoslavenske ekonomije. U...
www.facebook.com
Vidim da je ispod objave buknula prava mala znanstvena konferencija na temu “Moja baka je dobila stan pa je Jugoslavija bila ekonomski raj.”
Zanimljivo – od sve te vatrometne nostalgije, niti jedan jedini komentar nije imao podatak, brojku ili ijedan argument koji se može vagati, mjeriti ili provjeriti.
Sve se svodi na isto:
➡ “Moj djed je dobio stan.”
➡ “Moja mama imala vikendicu.”
➡ “Mi smo išli na more.”
➡ “Bili smo sretni.”
Naravno.
U zemlji u kojoj nijedna tvrtka nije morala ostvariti profit, a sve se financiralo zaduživanjem – i ja bih imao vrijeme za more i ping-pong.
Ako tvornica ne mora znati je li u minusu ili plusu, naravno da “svi rade” – iste te tvornice nisu znale trebaju li im ti radnici uopće.
Problem?
Na kraju godine to sve dođe na naplatu u obliku:
– inflacije od 150 %
– inflacije od 250 %
– vanjskog duga od 20 milijardi dolara
– nestašica
– i, na kraju, raspada zemlje.
Ali dobro, bitno da je baka dobila stan.
To je valjda ključni makroekonomski indikator.
Onda dolazimo do sljedeće “argumentacije”:
➡ “Onda je dug bio manji nego sada!”
Što je jednako mudro kao da uspoređuješ fiću i Mercedes i zaključuješ da je fićo bolji jer troši manje goriva.
Jugoslavija nije imala:
– tržište kapitala
– dionička društva
– deviznu likvidnost
– mogućnost refinanciranja
– međunarodnu prodaju obveznica
– privatno vlasništvo
– profit kao kriterij postojanja tvornice
Ali ajde ti to objasni nekome tko misli da se ekonomija vodi tako što “direktor odluči hoće li biti plaća”.
Sljedeća legenda:
➡ “A tada je bilo BESPLATNO školstvo i zdravstvo.”
Naravno da je bilo “besplatno”:
tako besplatno da se država morala zaduživati vani u milijardama da bi ga platila.
Toliko “besplatno” da su ga građani platili inflacijom i padom životnog standarda.
Onda stiže kategorija “filozofa vremena”:
➡ “Danas ljudi nemaju vremena. Tada se živjelo sporije.”
Logično.
U državi bez tržišta, bez privatnog vlasništva, bez poduzetništva, bez globalne konkurencije – naravno da imaš vremena.
Jer nemaš izbora.
Danas, ako želiš – radiš 0–24 i zaradiš.
Ako ne želiš – radiš minimalno.
To se zove sloboda.
Nešto što se izgleda još uči.
I neizbježni biser:
➡ “Dok je Tito bio živ, sve je bilo dobro.”
Da, savršen znak stabilne države:
čim jedan čovjek umre, država se raspadne i završi u ratu.
Ako sustav ovisi o jednoj osobi – to nije sustav, to je kult.
I sada dolazimo do najvažnijeg:
Ovaj obrazac rasprave – bez činjenica, bez argumenata, samo emocije – potpuno je isti kao kad ljudi raspravljaju o Partizanima i Ustašama, Ljevici i Desnici.
Puno strasti, puno galame, puno baštine – a malo znanja, analiza i brojeva.
Možda je upravo to razlog zašto stalno biramo pogrešne političke lidere.
Ako su emocije jače od racija, rezultat ne može biti drukčiji.
I zato ostaje jedno pitanje za sve koji tvrde “bilo je bolje tada”:
Ako vam je danas loše – tko vam je kriv?
Vi danas smijete birati političare.
Pa koga ste birali – da vam je ovako kako vam je?
Naravno, tu argumentacija naglo prestaje.
Jer nostalgija ne traži odgovornost – samo ugodnu priču za laku noć.